Zašto pijem kvalitetnu rakiju ?
Volim rakiju, ali još više volim da osetim voće u toj rakiji. Ono što tražim od rakije jeste da osetim aromu i žestinu ali i da me posle konzumiranja, pomisao na tu rakiju, vrati na čašicu u kojoj je dosuta nova tura.
Dugo vremena sam imao predarasudu da je rakija piće za gubitnike, siromahe, zavisnike. U međuvremenu sam odrastao, čitao, saznavao. Nailazio sam na gomile stručnih knjiga, opsežnih istraživanja, podataka koji rakiju predstavljaju kao brojeve, hemijske formule, složene tehnološke postupke … Nešto mi se tu nije uklapalo. Onda, pre nekoliko godina, zatekao sam se u jednom podrumu – rakijskom starom podrumu. Domaćin, moj sadašnji prijatelj a tadašnji poznanik, srednjih četrdesetih, dok smo silazili u kameni podrum starinske kuće, rekao mi je „spremi se za magiju“. I magija, rakijska magija, se i desila.
Sedeli smo u podrumu za velikim buretom sa starinskim čašicama rakije u ruci. Saznao sam ceo proces pravljenja rakije, od odabira voća i ukomljavanja preko destilacije do odležavanja, flaširanja i ispijanja. Naučio sam svašta od tada. Naučio sam da razumem šta je prava rakija. Recimo, postoje francuska i nemačka škola pravljenja rakija, koje su dominantne na našim prostorima. Prva, francuska škola na koju se oslanja rakija iz ovih krajeva Srbije (Šumadija) koja podrazumeva proces odležavanja i stabilizacije, starenje u buretu (bariquee), kupažiranje rakije. Sa druge strane, nemačka škola podrazumeva rakije koje se piju nekoliko meseci posle pečenja. Sa takvim rakijama se ne eksperimentiše, te rakije ne odležavaju a kvalitet takvih rakija se meri time koliko aroma rakije podseća na aromu voća od koga je rakija napravljena. Postoje i ekcentrične rakije od ruže, duda, šargarepe ili lubenice. Njih nisam probao, ali mislim, da bi doživljaj bio jedinstven.
Rado setim tog vikenda kada sam rakiju, koju sada uglavnom i konzumiram, počeo da shvatam i da volim rakiju na drugačiji način, nekako rakijski.
